Problem je u tome, što smo razmaženi, što čvrsto čuvamo svoju granicu komfora, pa je postalo luksuz da vidimo višečlane porodice. Kladioničarskim rječnikom rečenom, od 0 do 2, je siguran fiks.
Vrlo često se sjetim Isaka Njutna, koji je rekao da: ”Ako smo i vidjeli više od drugih, to je zbog toga što smo stajali na ramenima divova”. Kada u svojoj glavi pokušavam tim divovima dati lik, osmijeh i karakter, shvatim da oni nijesu niko drugi nego naši roditelji.
Kako je to biti roditelj, iz ličnog iskustva ne znam još uvijek, ali sam shvatio da najveći dio onoga što jesam i što ću biti dugujem svojim roditeljima. Na stranicama vlastitog života, ali i svim onim koje produkuje moja nauka, psihologija, roditeljstvo je najveći izazov evolucije jednog čovjeka. Biti pravi roditelj, znači biti jedini živi perpetuum mobile, posmatrano iz ugla ljubavi. Roditeljska ljubav je aksiom, tautologija. U jednom od svojih blogova napisao sam da je ljubav ono kada neko čuje najmanje frekvencije vašeg srca. Kada se saberu sve ljubavi ovog svijeta, roditeljska najčešće čuje te najsitnije frekvencije.
Biti roditelj ponekad znači ćutati i kada misliš da treba da si najglasniji. Biti roditelj ponekad znači pogledati se u ogledalo i zanemariti to što vidiš, jer spisak tvojih prioriteta je pobrkan onog trenutka kada je tvoja ćelija udahnula vazduh. Volio bih, kada bi naše društvo bilo dovoljno zrelo da napravi jednu veliku, najveću paradu (kako god se ona zvala), za sve one dlanove sa žuljevima, za sve one sijede glave, za sve one izlizane jakne, koje ćute, rade i vrlo često trpe, samo da bi njihova djeca mogla nesmetano da sanjaju svoje snove.
Zaista ne bih imao ništa protiv da priča ovdje stane. Za one koji su ostavili sve svoje na bilo kojem terenu, priča zapravo može da stane. Međutim, postoje i oni koji uvijek nađu način da sagrade tu drugu stranu medalje, da degradiraju svaki ideal, da nam nametnu stav da se roditeljstvo dijeli na pravo i formalno. Za takve ljude se piše i nastavak ove priče, bez obzira na to što je vrlo teško zamislivo da će oni nastaviti da čitaju ovaj tekst, tamo posle dijela gdje se pominju aksiomi i tautologija.
Ono što su mi drugi rekli, jeste da živimo u vremenu ekonomske krize. Kao psiholog sam shvatio da je ta ekonomska kriza zapravo psihološka kriza modernog čovjeka, a kao sportski psiholog sam proširio tezu da je ekonomsko-psihološka kriza zapravo kriza roditeljstva.
Roditeljstvo zahtijeva žrtvu. Put sreće i uspjeha je put pređene boli. Svako dijete, zdravo i funkcionalno je najveći uspjeh svakog roditelja, a diplome i materijalno bogatstvo su tu samo prateći vokali. Problem je u tome, što smo razmaženi, što čvrsto čuvamo svoju granicu komfora, pa je postalo luksuz da vidimo višečlane porodice. Kladioničarskim rječnikom rečenom, od 0 do 2, je siguran fiks. Potrebno je bilo da se pojavi pitanje selektivnih abortusa da bi se podigla prašina. Nemamo mi toliko papira, da odštampamo i rozih i plavih ”neželjenih” plakata. U pozadini ove priče već čujem glasove koji se komešaju i iz rukava izbacaju izgovor da se nema novca za više. Ko hoće, nađe način, ko neće, nađe izgovor.
Drugi opasno veliki problem se krije u onoj naučnoj podjeli stilova roditeljstva. Nauka je roditelje podijelila u 4 grupe. Zapravo, oni su se sami podijelili, a nauka ih je imenovala. Tako, kroz prizmu dimenzija kontrole ponašanja djece i emocionalne bliskosti, postoje autoritativni, autoritarni, permisivni i indiferentni roditelji.
Indiferentni roditelj je onaj roditelj koji je zalutao u toj ulozi i apsolutno mu nije stalo do bilo kog segmenta života svog djeteta. Takav roditelj nije uspio da shvati da se rođenjem ne završava zadatak, već da tada počinje. Nije razvio osjećaj da je dijete ogledalo svojih roditelja. Posledice, nažalost vidimo gdje god se okrenemo. Permisivni stil roditeljstva je stepenica iznad, jer sadrži emocionalnu toplinu, ali ne i kontrolu ponašanja djeteta, koja je neophodna, imajući u vidu da je riječ o jedinkama nerazvijenog intelekta, karaktera, emocija i morala. Tu najčešće pripadaju oni roditelji koji svojoj djeci daju sve, samo zaborave da im uzmu ono što im je zdravo uzeti. Negdje na istom nivou, samo na suprotnom kraju su autoritarni roditelji. Kod njih, postoji kontrola, ali ne i dovoljna emocionalna bliskost. Ova grupa, baš kao i prethodna, pokazuje interesovanje za svoje dijete, ali metodologija nije optimalna. Roditelj ne može biti šef, on je drug, prijatelj, podrška i učitelj. Baš tu, gdje se spajaju drugarstvo i mentorstvo nastaju autoritativni roditelji, koji su tu da svojoj djeci vlastitim primjerom i karakterom pokažu put, uz neograničenu ljubav. Oni su tu, bez roka trajanja, a njihova djeca znaju, da kada viču, uskraćuju, negoduju i bune se, rade to zato što tako treba. Ovaj stil roditeljstva je u teoriji utopija, a u praksi doživljava ”dekrešendo”.
Stil roditeljstva nije nešto što može da se odabere u samoposluzi, već je mnogo faktora koji utiču na njegovo formiranje. Međutim, ono što treba da bude cilj svakog roditelja, jeste pokušaj pozitivne promjene. Želio sam reći, da pogrešan stil roditeljstva često nije namjera. Međutim, u toj kritici savremenog roditeljstva, postoji nešto što subjektivno, više boli i gdje namjera nije skrivena. Naime, živimo u materijalistički orjentisanom svijetu. Možda je to blag termin, jer smo se do kosti pretvorili u bića koja govore jezikom novca. Takva epidemija se proširila i na rositeljstvo. Sve je više roditelja, koji u bilo kojoj sferi života, pokušavaju unovčiti svoje dijete, ispraviti lične neuspjehe, nametati stav da se posao bira zbog koristi, a ne iz ljubavi. Sve je više roditelja koji svoju djecu usmjeravaju da je novac uzrok pravilnog ponašanja, a ne tek jedna od njegovih realnih posledica. Umjesto srećne djece koja se igraju sa životom, prelazeći nivo po nivo, dobijamo robove uspjeha, male mašine koje su programirane tako da što prije uđu u koštac sa mašinom života i da joj se nikad ne odupru.
Pošto sam od svih svojih zanimanja, najradije sportski psiholog, svako svoje predavanje o roditeljstvu zaključujem na isti način, citatom Kevina Djurenta, na dodjeli nagrade za najboljeg igrača NBA lige za sezonu 2013/2014: ’’Majko, mislim da ne znaš ni sama šta si napravila. Rodila si mi brata s 18 godina, tri godine kasnije i ja sam došao na svijet. Nijesmo imali šanse , samohrana majka s dvoje djece, a s 21 godinom rekli su nam da ne smijemo biti ovdje. Selili smo se iz stana u stan, a u prvom stanu nijesmo imali krevet ni namještaj. Kada mi se nešto dogodi, pogledam u prošlost i prisjetim se šta me do ovdje dovelo. Znala si me probuditi u pola noći da trčim po brdu i radim trbušnjake. Vjerovala si u nas, maknula si nas s ulice, obukla nas i nahranila, nisi jela da bismo mi mogli. Ti si za mene pravi MVP.’’
Izvor: Detinjarije
