Branko Ćopić (Hašani, Bosanska krajina, 1. januar 1915 – Beograd, 26. mart 1984) bio je čuveni srpski i jugoslovenski književnik. Prvu priču objavio je 1928. godine, a prvu pripovetku 1936. U njegovim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata. Neka od njegovih dela su: “Ljudi s repom”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”, ” Bašta sljezove boje”, “Gluvi barut”, “Osma ofanziva”, “Orlovi rano lete”, “Magareće godine”, “Bitka u Zlatnoj dolini”…
Citati i izreke – Branko Ćopić:
Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom
Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.
Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.
Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni! E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!
Ispričaću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kud protiče brza Una.
Kad na jesen iz hasana krenem, nasred Une vodenica stara, podseti me na brujanje vrijedno seoskoga mlina potočara. Tu ostaše moji dani plavi, ispod vrbe, u prohladnoj travi.
I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti.
Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva.
I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.
Preuzeto: http://edukacija.rs
