Pre 81. godinu je Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Bilo je to, kako se tvrdi, oko 13 sati u Banskim dvorima u prisustvu Hitlerovog izaslanika Edmunda Vesenmajera. Četiri sata kasnije, nakon što će od HSS-ovog prvaka Vlatka Mačeka dobiti izjavu kojom poziva na poslušnost novim vlastima, Kvaternik će nastanak endehazije oglasiti i na radiju:
– Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoletna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovanost našeg poglavnika dr Ante Pavelića i ustaškog pokreta u zemlji i inostranstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božega Sina, uskrsne i naša Nezavisna Hrvatska Država. Pozivam sve Hrvate, u kojem god mestu oni bili, a naročito sve časnike, potčasnike i momčad celokupne oružane snage i javne sigurnosti da drže najveći red i da svi smesta prijave zapovedništvu oružane snage u Zagrebu mesto gde se sada nalaze te da cela oružana snaga smesta položi zakletvu vernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Celokupnu vlast i zapovedništvo celokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni! – rekao je Kvaternik.
Ustaški pozdrav, kojim je završio najavu najsramnijeg dela hrvatske istorije, preneo je svojevremeno Index.hr, vaskrsnuo je u današnjoj Hrvatskoj. Pet dana nakon Kvaternikove objave u Zagreb će iz egzila u fašističkoj Italiji stići spomenuti poglavnik, naime Ante Pavelić, s ustašama nakrcanim u italijanskim kamionima.
Rasni zakoni, pogromi
Država će, pokazaće se, biti kakva je jedino mogla biti tvorevina nastala voljom fašističke Italije i nacističke Nemačke. Pa i gora. Prvog meseca nastanka endehazija će doneti rasne zakone nalik nacističkima te započeti progone Jevreja, Roma, Srba i Hrvata, antifašista. Istorijski izvori beležiće da se ni nacistima nije sviđala ustaška okrutnost, naročito ona usmerena protiv Srba jer je, posledično, jačala antifašistički otpor.
Četiri godine ustašluka bile su doba terora, prekih sudova, vešanja, klanja i streljanja gotovo svih koji nisu bili po ustaškoj meri. A po njihovoj meri nije bilo pristojno biti. Već u leto 1941. godine ustaše će smaknuti skupinu komunista i otvoriti zloglasni Jasenovac.
Ustaški režim će se uz to za interese svojih saveznika odreći dela hrvatskih teritorija, posebno Dalmacije. Kada se danas novokomponovani ustašofili, poput onih nesrećnika iz Bilica kod Šibenika koji su postavili spomen-ploču Mili Budaku, jednom od istaknutijih ustaških ludaka, snebivaju zbog predaka u partizanima, oni ne znaju, zanemaruju ili zaboravljaju jednostavnu činjenicu da u ustaškoj nezavisnoj državi nije bilo lako biti ni Hrvat, prenosi Index. U Dalmaciji je, recimo, bilo lakše biti Italijan.
Sa slomom savezničkih režima, prvo italijanskog, a potom i nacističkog, nestao je i ustašluk. Nezavisnost je, naime, bila samo deo imena NDH, ali ne i deo političkog koncepta. Postojala je dok je bila potrebna Musolinijevim i Hitlerovim interesima. Crkla je s njima.
Status zla, koje je imalo u socijalističkoj Jugoslaviji, ustaštvo će u Hrvatskoj izgubiti početkom devedesetih godina. Prvo u idiotskoj formulaciji Franje Tuđmana, prvog predsednika i bivšeg antifašista – NDH je nazvao ne samo kvislinškom tvorevinom nego i izrazom težnji hrvatskog naroda – a potom i u nizu gestova i odluka novih vlasti.
Otvaranje tema o likvidacijama ustaša i domobrana, naročito onim poratnim, bilo je opravdano – i zbog istine i zbog ljudske želje potomaka stradalih da izbore pravo na žaljenje za bližnjima – baš kao i propitivanje brojki stradalih koje je dotad propisivala službena istina. No, za simboličko oživljavanje ustaštva u režiji HDZ-a nije moguće naći nijedno opravdanje.
Pakt ustaša i udbaša
Gradeći državu kao pakt udbaša i ustaša, Tuđman je jednima dao pravo na miran nastavak života i rada, a drugima rehabilitaciju. Tuđmanov HDZ je, primera radi, nazivao ulice po Mili Budaku. Čak je i hrvatskom novcu vraćeno ime koje je imao u Pavelićevoj državi.
Čak je i hrvatskom novcu vraćeno ime koje je imao u Pavelićevoj državi. Režimski obračun s pravašima kojima je dopuštena doza ustaštva bila premalo, pa su paradirali u crnim uniformama, s Pavelićevim slikama i visoko podignutim rukama, nije bio izazvan ozbiljnim svetonazorskim razlikama jer ih između Tuđmana i njegovog najvernijeg ministra Gojka Šuška s jedne te pravaških lidera s druge strane zapravo nije ni bilo, nego taktičkim razilaženjima.
Tuđman i njegovi nisu podnosili suprotstavljanje, a i verovali su da će do željenog međunarodnog priznanja nove države teže doći ne bude li poštovanje ustaštva pod njihovom kontrolom.
Navodni Tuđmanov antifašizam
Zbog toga, a ne zbog navodnog Tuđmanova antifašizma, nije bilo baš sasvim poželjno javno paradirati u crnim odorama i pozdravljati visoko podignutom desnicom na ulici, ali je bilo sasvim ok u kasarnama koristiti ustaški pozdrav i pripadajuću vojnu terminologiju. Konačno, tada je počelo i idealizovanje Alojzija Stepinca, kontroverznog i istorijskim okolnostima nedoraslog zagrebačkog nadbiskupa, bliskog ustaškom režimu.
Danas filoustaška scena živi i radi. Javno, glasno. Ima svoje medije, tribine, intelektualce, ima Katoličku crkvu s poslovičnim razumevanjem za negatore Jasenovca, ima dobar deo navijačke scene, a u državnoj i mnogom lokalnim vlastima ima političku volju da se simboli ustaštva očuvaju i zaštite. Eto, zato pišemo o 10. aprilu, a ne zbog toga što bi taj dan značio uspostavu nečeg što valja slaviti i obeležavati, zaključuje portal Index.hr.
Izvor: Republika / Foto: Wikimedia
